U čemu je tajna švicarske penzije?

Uprkos tome što švicarski penzijski sistem funkcioniše skoro kao i švicarski satovi, alpska država je planirala reforme.

Trebalo je da osiguraju finansijsku stabilnost do 2030. godine, ali građani su ih odbacili na nedavnom referendumu.

“Švicarskim penzionerima je dobro”, objavila je ovih dana velika tamošnja banka UBS, upoređujući situaciju u kojoj se nalaze penzioneri u Švicarskoj s nekim drugim zemljama. Analitičari te banke kažu da zahvaljujući načinu na koji je postavljen švicarski penzijski sistem, prosječna pedesetogodišnja Švicarka mora odvajati mnogo manji dio prihoda nego njeni vršnjaci u Londonu, New Yorku ili Tokiju kako bi jednog dana imala osnovni životni standard.

Prema njihovim budžetima, takva osoba mora danas odvajati samo 11 posto mjesečnih prihoda kako bi osnovni životni standard održala i u penziji. Uz takve uslove penzija bi tada trebala da iznosi 48 posto ranijih prihoda, što je dovoljno za normalan život čak i u skupoj Švicarskoj.

Švicarski penzijski sistem je u svojoj osnovi vrlo sličan hrvatskom. Tri stuba: obavezni državni, obavezni privatni i dobrovoljni privatni zajednički daju ukupnu penziju. Razlike u odnosu na hrvatski sistem postoje u nivou doprinosa, kao i poreskom tretmanu različitih vrsta doprinosa. Iz obaveznog državnog (prvog) stuba švicarski penzioneri danas primaju garantovanu penziju koja se kreće u rasponu od 1.175 do 2.250 franaka mjesečno, a uz penziju koju primaju iz drugog stuba cilj je da “ukupna penzija dosegne 50-70 posto prihoda prije penzionisanja”, ističu bankari UBS-a. Prosječna švicarska plaća je u nivou od oko 6.000 franaka.

Prvi stub se finansira iz sadašnjih doprinosa, odnosno današnji zaposleni finansiraju penzije današnjim penzionerima, dok se drugi i treći stub kapitalizuju kroz vrijeme, odnosno neka su vrsta lične štednje koja se povećava godinama da bi se počela isplaćivati odlaskom u penziju. U Švicarskoj se prihodi iz prvog stuba djelomično dopunjuju i prihodima od poreza na dodatu vrijednost.

Nacionalni sistem obavezne državne penzije je u svom osnovnom obliku u Švicarskoj postavljen na noge još 1948. godine, a 1985. obaveznim je proglašen i drugi stub. Penzijski sistem je nakon Drugog svjetskog rata prilagođavan desetak puta kako bi se uskladio s ekonomskom realnošću, a upravo zahvaljujući tim prilagođavanjima i, prije svega, snažnoj i rastućoj švicarskoj ekonomiji, dosad nije bilo potrebno rezati penzije ili stvarati bitnije budžetske deficite.

Rudolf Stram, jedan od poznatijih švicarskih ekonomista i političara, ljetos je izjavio kako su “državne prognoze iz 1995. godine predskazale pojavu deficita (..) od 2005. godine”. No, to se nije dogodilo “zahvaljujući rastu plaća – kad se poveća ukupan nivo plata, rastu i penzijski prihodi”, objasnio je Stram te podsjetio da je u Švicarskoj još 1999. određeno da će se dio prihoda od poreza na dodatu vrijednost odvajati za finansiranje penzijskog sistema. “To je dovelo do odlaganja gubitaka”, zaključio je.

Uprkos tome, krajem septembra ove godine na jednom od poznatih švicarskih referenduma (švicarski građani mogu četiri puta godišnje direktnim glasanjem odlučivati o pitanjima naročito važnim za državu) našlo se pitanje reforme penzijskog sistema. Među prijedlozima je bilo izjednačavanje godina života za odlazak u penziju žena s onom za muškarce (žene sada odlaze sa 64 godine, a muškarci sa 65), rast doprinosa koji se izdvajaju za penzije, ali i povećanje stope PDV-a sa sadašnjih osam posto na 8,3 posto od 2021. godine. Uz to, među predloženim promjenama bilo je povećanje osnovnog iznosa penzije iz prvog stuba za 70 franaka mjesečno za buduće penzionere.

Penzijski sistemi širom svijeta redovno su jedno od ključnih pitanja politike i rijetko se koja država ne mora baviti finansijskim problemima grupe građana koji su otišli u penziju. Čak i kad sistemi dobro funkcionišu, poput spomenutog švicarskog, potrebno ih je konstantno prilagođavati kako bi i budući penzioneri imali osiguranu osnovu za normalan život.

Reforme su predložene s namjerom da se penzijski sistem prilagodi budućim promjenama, posebno s obzirom na tzv. starenje stanovništva. Populacija je polagano sve starija, u penziji se nalazi sve više stanovnika, dok se istovremeno ne predviđa vidan porast zaposlenosti. Tako je odnos radno aktivnog stanovništva u odnosu na penzionere početkom sedamdesetih godina bio 5:1, a danas je 3,5:1.

No, građani Švicarske su blagom većinom odbili prijedloge. Švicarski potpredsjednik i ministar unutrašnjih poslova Alain Berset izjavio je nakon referenduma da će vlasti odmah prionuti revidiranju prijedloga reformi. Glavni ekonomista banke UBS Danijel Kalt smatra da su reforme odbijene jer pritisak za promjenama “još uvijek nije dovoljno visok”. Trebalo je da reforme otvore put stabilnom penzijskom sistemu u Švicarskoj do 2030. godine.

Sadašnja reforma se pripremala godinama, a neki procjenjuju da će opet trebati godine da bi se našla na referendumu. Politička ljevica je zamjerala podizanje granice za odlazak žena u penziju, dok su političari desnog spektra smatrali da predložene reforme ne idu dovoljno daleko da bi se dostigla potrebna finansijska stabilnost penzijskog sistema u dugom roku.

Potreba za konstantnim prilagođavanjem penzijskog sistema lahko se može vidjeti iz redovnog godišnjeg izvještaja koji izrađuje australski univerzitet Monaš u saradnji s njujorškom konsultantskom kompanijom Mercer. Izvještaj obuhvata ocjenjivanje tridesetak penzijskih sistema, uglavnom razvijenih industrijskih ili većih ekonomija, po nizu kriterija koji se zbrajaju u jedinstven indeks i njemu pripadajuću ocjenu.

I dok su u izvještaju za 2016. najvišu ocjenu (A) dobili penzijski sistemi Danske i Holandije, u ovogodišnjem, objavljenom prije mjesec dana, takvu ocjenu nije dobio nijedan sistem, a danski i holandski penzijski sistemi su ocijenjeni ocjenom B+. U spomenutom izvještaju švicarski penzijski sistem već dvije godine nosi ocjenu B, koju karakteriše opis da se radi o“sistemu koji ima zdravu strukturu, ali ima i neke dijelove koje bi trebalo poboljšati i koji ga razlikuju od sistema s ocjenom A”.